18/11/2026
Rat je, kad si klinka, posve drukčiji rat od onog rata kakav ti se godinama poslije ne da izbacit iz sistema. Čak i dok sjediš u podrumu ti si klinka ko i sve druge klinke svijeta, čitaš knjige, misliš o zaljubljivanjima, nađeš ti u svakome danu nešto dječje bezbrižno, to je biologija
al onda postoje i one klinke čiji podrum je bio strašniji od tvoga.
U mom Osijeku se, za vrijeme rata, nikada nije desio trenutak u kojem znaš da je moguće da ti sada evo netko pokuca na vrata. (osim, da, ako si ona nesretna manjina koja zapravo nema veze s onom većinom s "druge strane", osim prezimena.)
Stariji su bili svjesni i te mogućnosti ali se ona nikad nije neposredno ukazala,
bilo je klinki za čija vrata su hvatali oni
koje je poslije, pa da je i smak svijeta izvojevan u međuvremenu, teško zaboraviti.
Poznam jednu Vukovarku koja odavno više ništa nema sa tim gradom osim kostiju onih koje je tamo ostavila, među tim kostima kosti su i njenog djetinjstva koje je,
mada su oba ratna, bilo neuporedivo gore od moga.
(Oni koji su preživjeli rat (mada je i to nekad relativna stvar) di god da bježe rat ih svuda čeka, izazivati ga najveća je uvreda preživjelima. )
Varkonji sam upoznala, pa šta ja znam, ima sada već dosta godina, u međuvremenu obje smo postale one koje se sjećaju stvari od prije potopa 😄
Svidjela mi se na prvu, zapravo mi se ideja Farmice svidjela, ovo sviđanje nje je došlo nešto kasnije 😃
Živo poznam kronologiju stvari koje su se morale desiti da bi Farmica danas bila ono što jest, jedna od najljepših stvari koje može uradit ljudsko srce i ljudska ruka - sklonište za životinje u Našicama ❤
A i ja sam joj bila dosadna pa sam ju pilala da krenu u projekt kupovine zemljišta i da se registriraju. Ako je ikada čujete kako mi zbog toga spominje majčicu, sve okej, spomene mi je ona i u facu 😄
Farmica je u samo nekoliko godina i to najviše zahvaljujući baš njoj i njenom unutarnjem prkosu (okej, nije ni na van nešto baš cicamica, imate pravo 😇)
postala udruga pa onda i sklonište koje je na ponos i diku ne samo Našicama (koje se, na žalost baš i ne ponose, barem ne gradska uprava)
nego svakom čovjeku kojem je stalo do životinja!
Stotine pasa ali i ovaca, koki, patki, magaraca, gica, koza, krava i jednog bika,
Farmica je dom mnogim, mnogim životinjama.
Pardon, Farmica je dobar dom mnogim mnogim životinjama. Nekima samo privremen jer sreću nađu u domovima i srcima udomitelja
a nekima jedan i jedini. Neke od njih zajedno smo i spašavali, zahvaljujući akciji koju su mnogi od vas podržali, nakon potresa na Banovini pomogli smo izgraditi kuću mamici kravici Šaravoj koju smo otamo zajedno spasili skupa sa tri gice, Lunom, Belom i Lajkom ❤❤❤
sjećam se i sreće i ganuća kad je Šarava rodila Bornu, tada sam vidjela najljepše oči na svijetu! ❤ Zapravo sam pala u nesvijest od tih trepavica, na jednom oku crne, na drugom bijele... i ta sloboda...prvi korak urađen u njoj ❤
Magarac kojeg su poslali na klanje pa je on dobio priliku, ime Miško i svoju kućicu na Farmici, stotine štenaca sa deponije, iz kanala ili prosto ostavljenih pred vratima...,
gica Ruža koja uprkos svim prognozama i dijagnozama još uvijek Farmicom
i čara i bara ❤
koka Kokoš Anel koja je prije koju godinu bila na bilbordima po cijeloj Hrvatskoj, reklamirala ZeGeVege ❤
pas Tom, živ zapaljen kojeg je Farmica spasila kao i Osso kojem su morali amputirati nogu, Dina koja se prvi put na Farmici najela,
Terry Na Kotačima kojeg ne bi bilo da nije bilo Farmice i
stotine takvih priča...
nitko, pa čak ni Varkonji, nije stigao tu
nošen srećom il dosadom
i zato mislim da ne postoji bolji dan od ovog da kažem:
hvala ti za svaki spašen život!
Farmica je možda, ako takvo što uopće postoji, hepiend jednoga rata.