08/05/2025
Kažu da se unuci vole dublje nego djeca —
jer tada srce već zna koliko je život kratak.
Kažu da prava sreća dolazi tek kad postaneš baka ili djed,
kad te malena ručica primi za prst…
a zapravo ti uzme cijeli svijet.
Kažu da su unuci darovi koji ne dolaze kad ih tražiš,
nego kad ti duša najviše treba novi smisao.
Kad te pogledaju onim iskrenim očima,
kad se nasmiju…
kao da ti sam Bog šapuće: “Još uvijek imaš za što živjeti.”
Od njih primamo poljupce koje je vrijeme odnijelo,
a njima dajemo one koje smo čuvali negdje duboko,
za nekoga posebnog — i evo, stigli su.
Oni su poput anđela bez krila,
nova šansa da volimo bolje, nježnije, potpunije.
Oni su naša druga prilika…
da budemo ono što možda nismo stigli biti.
Kažu da ih učimo sve ono što smo sami naučili prekasno.
Dajemo im vrijeme, pažnju, strpljenje…
i ljubav koja je s godinama postala tiša, ali dublja.
Gledamo ih kako rastu, znajući…
da nećemo uvijek biti tu.
I zato ih volimo — bez zadrške, bez straha,
više nego išta,
više nego ikoga.
(Nepoznat autor)
