10/11/2026
FORCE FREE TRENING NE ZNAČI DA NA REZULTATE MORAMO ČEKATI DUGO. 💪
Ovo je Ola, mlada toy pudlica s kojom radim posljednjih nekoliko tjedana. Njezina priča jako lijepo pokazuje koliko se toga može promijeniti u relativno kratkom vremenu kada razumijemo što stoji iza određenog ponašanja, prilagodimo očekivanja i psu pružimo ono što mu zaista treba.
Olinini skrbnici prvotno su mi se javili zbog problema s obavljanjem nužde. Ola je u određenim dijelovima dana odbijala obavljati nuždu vani, a zatim bi to napravila kada bi se vratila kući. Na prvi pogled, netko bi možda zaključio da nije dovoljno dobro naučila gdje treba obavljati nuždu, da je tvrdoglava ili da joj jednostavno treba više treninga. Međutim, problem zapravo nije bio u tome što Ola nije znala gdje treba obavljati nuždu, nego u tome što se vani nije osjećala dovoljno sigurno. U njihovom kvartu u određenom dijelu dana promet je veći, a za Olu je takvo okruženje bilo previše zahtjevno da bi se mogla opustiti i obaviti nuždu.
Nismo je morali učiti da je obavljanje nužde vani poželjno, nego smo joj trebali pomoći da se vani osjeća sigurnije. Čim smo počeli mijenjati okolnosti u kojima je izlazila i pomagati joj da se lakše nosi s okolinom, promjena je bila ogromna. Ola je počela redovito obavljati nuždu vani, a nezgode u kući svele su se gotovo na nulu.
Paralelno smo počeli raditi i na drugim stvarima koje su joj otežavale svakodnevicu: izrazito velikom uzbuđenju kada se ukućani vrate kući ili dolaze gosti, nesigurnosti kada se članovi obitelji grle i iskazuju fizičku bliskost, reakcijama na zvukove izvana te reaktivnosti prema drugim psima. I upravo bih na ovom posljednjem voljela malo zastati jer je Olin napredak u tom području odličan primjer onoga što možemo postići kada se prestanemo fokusirati isključivo na ponašanje koje želimo ukloniti i počnemo razmišljati o tome zašto se ono uopće pojavljuje.
Kada smo počeli raditi, Ola je na druge pse često reagirala lajanjem i zalijetanjem. U pozadini tih reakcija bili su strah, nesigurnost i ponekad konflikt između želje za približavanjem i potrebe za udaljavanjem. Nismo je učili da mora sjediti dok psi prolaze, tražili da nas gleda umjesto njih ili očekivali da ostane u situaciji koja joj je neugodna kako bi se na nju "naviknula". Umjesto toga, radili smo na stvaranju pozitivnih asocijacija, povećavanju predvidivosti i, možda najvažnije, učili je da će joj njezini ljudi pomoći kada joj je teško.
Kada Ola ugleda drugog psa, dogodi se nešto izrazito ugodno, a zatim joj omogućimo da se udalji. I pritom izlaz zaista znači izlaz. Ne udaljimo se samo dva koraka pa je ponovno izložimo istom psu, nego se udaljimo dovoljno da drugi pas nestane iz njezina vidokruga i da se ponovno može osjećati sigurno. Na taj način Ola postupno stječe iskustvo da ne mora sama pokušavati otjerati drugog psa lajanjem i zalijetanjem jer postoje i druge mogućnosti, a njezini će joj ljudi pomoći da ih iskoristi.
Rezultati su se počeli pokazivati vrlo brzo. Danas se Ola puno lakše udaljava od drugih pasa, njezine reakcije znatno su se smanjile, a može prolaziti i pokraj ograda iza kojih se nalaze psi u njezinu kvartu bez nesigurnosti koju je ranije pokazivala. Međutim, tijekom današnjeg treninga dogodilo se nešto što mi je bilo posebno drago vidjeti i što, po meni, govori puno više o njezinu napretku od samog smanjenja lajanja.
Jedan joj je pas počeo brzo prilaziti i došao na doslovno dva koraka od nje, a Ola se jednostavno okrenula i odmah krenula za svojim skrbnikom na njegov poziv. Nije zalajala, nije se zaletjela prema psu, niti se tijekom udaljavanja nesigurno osvrtala iza sebe. Samo se okrenula i otišla, kao da joj je to najnormalnija stvar na svijetu.
I upravo je to ono što smo željeli postići.
Ola sada ima iskustvo da će joj njezini ljudi pomoći, da će prepoznati kada joj je nešto previše i da je neće ostaviti u situaciji u kojoj se osjeća ugroženo očekujući da se sama snađe. Naučila je da udaljavanje zaista znači odlazak na sigurno, a ne samo nekoliko koraka predaha nakon kojih će joj drugi pas ponovno prići. Kada pas može računati na takvu podršku i kada mu udaljavanje postane dostupna i pouzdana opcija, više nema jednaku potrebu za intenzivnim reakcijama kojima je ranije pokušavao riješiti situaciju.
Naravno, naš dugoročni cilj nije da Ola cijeli život izbjegava druge pse ili da od svakog susreta moramo pobjeći. Želimo da se u njihovoj prisutnosti postupno osjeća sve ugodnije i sigurnije, da može normalno istraživati okolinu i da joj drugi psi ne predstavljaju toliko emocionalno zahtjevnu situaciju. Međutim, kako bismo do toga došli, prvo joj moramo omogućiti iskustva u kojima se osjeća sigurno, u kojima je slušamo i u kojima može predvidjeti što će se dogoditi. Sigurnost nije suprotnost napretku, nego je često upravo ono što napredak omogućuje.
I zato se želim vratiti na početak ove priče. Ponekad se force free pristup prikazuje kao nešto što zahtijeva beskonačno mnogo vremena, dok se brzi rezultati povezuju s korekcijama, pritiskom i prisilom. Međutim, brzi rezultati nisu rezervirani za metode koje se oslanjaju na neugodu ili strah od posljedica. Kada dobro razumijemo funkciju ponašanja, prepoznamo emocije koje se nalaze u pozadini, prilagodimo okolinu i postavimo realne ciljeve, značajne promjene ponekad možemo vidjeti vrlo brzo, bez potrebe da psa zastrašujemo, kažnjavamo ili prisiljavamo na nešto s čime se ne može nositi.
To, naravno, ne znači da će svaki pas napredovati istom brzinom, niti da je sporiji napredak automatski pokazatelj lošeg rada. Neki problemi zahtijevaju puno više vremena, posebno kada se radi o dugotrajnim strahovima, traumatskim iskustvima ili složenijim problemima. Međutim, kada napredak izostaje ili je izrazito spor unatoč kvalitetno prilagođenom radu, to mi je često razlog da se zapitam propuštamo li nešto važno. Je li pas možda u boli? Postoji li neki drugi zdravstveni problem koji utječe na njegovo ponašanje? Je li svakodnevno izložen tolikoj količini stresa da se ne uspijeva oporaviti? Tražimo li od njega nešto što mu je trenutno jednostavno previše ili smo previdjeli neki važan dio njegove svakodnevice?
Umjesto da automatski zaključimo da trebamo biti stroži, zahtjevniji ili uporniji, ponekad trebamo postaviti bolja pitanja. Ponašanje ne postoji odvojeno od svega ostalog što se događa u životu psa i upravo zato kvalitetan rad na ponašanju podrazumijeva puno više od samog učenja novih vještina.
I za kraj, želim posebno istaknuti Oline skrbnike. Ola živi u obitelji s dvoje male djece, a njezini ljudi imaju poslove, obiteljske obveze i sve ono što dolazi s jednom užurbanom svakodnevicom. Unatoč tome, pronalaze vrijeme za rad s njom, pažljivo prate njezine reakcije, prilagođavaju svakodnevne situacije njezinim potrebama i zaista im je važno ne samo kako se Ola ponaša, nego i kako se pritom osjeća.
I mislim da je upravo to jedan od najvažnijih dijelova njezine priče. Napredak ne zahtijeva sate strukturiranog treninga svaki dan, nego razumijevanje problema, dobar plan i dosljedno provođenje malih promjena u svakodnevnom životu. Olinini skrbnici upravo to rade i njihov trud se itekako vidi. ❤️
