02/08/2026
Još ponešto o baštinjenim psima
Nije neka vijest da psi u našoj zemlji možda nisu nikad bili popularniji i to je, naravno, uza sve teškoće i negativnosti koje popularnost nosi , dobro. Treba dodatno istaći vrline naših autohtonih pasmina, o kojima se u javnosti i dalje premalo govori i zna, kao i što ih izdvaja u odnosu na druge brojne popularnije pse. Naše su pasmine, uz izuzetak dalmatinskog psa koga su u suvremenoj formi ipak uvelike oblikovali Britanci, prije svega tradicijske jer nisu nastale križanjima prije 150 godina već na našem terenu žive i rade (da ne pretjeram) stoljećima. To su: istarski kratkodlaki gonič, istarski oštrodlaki gonič, posavski gonič, hrvatski ovčar, tornjak, mali međimurski pas međi i dalmatinski pas. Što se izgleda tiče, nema dvojbi , radi se o pravim ljepotanima, dojmljivih boja i kretnji. Važno je naglasiti da su to psi koji su vrlo umjereno 'frizirani' suvremenim uzgojnim metodama i po mnogočemu su veoma nalik drevnim radnim i lovnim psima naših predaka. U tom se smislu, dojma sam,najviše izdvajaju u odnosu na razvikanije europske i svjetske pasmine. Ovo znači da su vrlo otporni i žilavi, a po karakteru pravi aktivni i radno upotrebljivi psi, koji će u pravim rukama procvasti. Naši goniči su vrlo umiljati a s drugim psima zaigrani i tolerantni, no ostaju pravi lovci pa često i dalje u rukama lovaca. Viđa ih se katkad i u gradu kod aktivnih vlasnika koji ih nerijetko hvale. Hrvatski ovčari znaju biti nešto oštriji no s pravilnim odgojem i povećenošću mogu postati visoko socijalni, a u društvu drugih pasa pravi zaigrani veseljaci. Mali međi je klasičan srednjeuropski 'dvorištar' koji kombinira osobine jazavčara i terijera no s ipak manje svojeglavosti. Tornjaka pak dijelimo kao domicilnu pasminu sa susjednom BiH, a i on je prava primigena pasmina, kojoj ipak odgovara hladnija klima i mirniji , otvoreni prostori i čuvarski zadaci. Postoje doduše i veoma dobrodušne vodljive jedinke koje funkcioniraju i u urbanim uvjetima. Naše su pasmine doista blago koje treba čuvati a svaka od njih i u današnje doba kod pravih vlasnika nalazi svoje mjesto i primjenu. Hrvatski ovčar može funkcionirati u psećim sportovima, no ostaje i odličan čuvar imanja od zvjeradi i nezvanih gostiju, pa i lovac na sitne štetočine, tragač i spasilački pas. Ekstenzivno stočarstvo ipak nije posve odumrlo a mnogi priobalni i otočni stočari i dalje ih jako često i rado koriste. Dobar pas ove pasmine uvijek si nekako nađe posla, samo treba paziti da ti zadaci i vlasniku odgovaraju. Iz ove sam priče izuzeo dalmatinskog psa koji je karakterom najviše prilagođen suvremenosti. On je najviše postao 'pas za pratnju' no treba reći da dobar primjerak ove pasmine ide bok uz bok sa sličnim svjetskim pasminama a od mnogih je za prosječnog ljubitelja vodljiviji i manje zahtjevan. Osobno sam ipak više sklon drugim našim pasminama za koje mislim da zaslužuju biti očuvane baš kakve jesu s naglaskom na karakternim i radnim svojstvima. Bez obzira na manju popularnost koja iz toga neminovno slijedi.
