Papige i ribice-uzgoj

Papige i ribice-uzgoj Ova stranica služi za bolje upoznavanje životinja, ali i za pravila o životinjama koja se isto tako moraju znati.

GUŠTER I NJEGOVA GRAĐA Na prednjem dijelu tijela guštera je plosnata šiljasta glava koja je širokim vratom odijeljena od...
06/11/2019

GUŠTER I NJEGOVA GRAĐA
Na prednjem dijelu tijela guštera je plosnata šiljasta glava koja je širokim vratom odijeljena od trupa. Na glavi su velike oči s pokretljivim očnim kapcima. Trup završava dugačkim repom koji gušter u opasnosti mogu otkinuti i tako pobjeći od neprijatelja. To nazivamo samoosakaćivanje. Otkinuti dio repa može djelomično obnoviti. Kreće se pomoću dva para kratkih nogu na kojima ima pet prstiju. Tijelo se ne naslanja na noge, jer se one nalaze postrance. Stoga kod kretanja trbuhom dotiču zemlju pa kažemo da gmižu. Koža guštera je suha, bez žlijezda, pokrivena rožnatim ljuskama koje sprečavaju gubitak vode iz tijela. Ovaj pokrov guštera ograničava rast pa se moraju presvlačiti.

Kostur guštera
Kretanje gušteru omogućuje snažan kostur i dobro razvijeni mišići. Gmazovi imaju jednake dijelove kostura kao i vodozemci. Napredak uočavamo s obzirom na građu kralježnice koja je sastavljena od mnogo kralješaka (do 140). Zglobno je povezana s kostima glave. Gmazovi imaju rebra od kojih je prvih pet pari spojeno s prsnom kosti.

Unutarnja građa guštera

Ernst Haeckel: Gušteri
Važniji organi
mozak
dušnik
pluća
srce
bubreg
sjemenik
mokraćni mjehur
nečisnica
debelo crijevo
želudac
jetra
jednjak
ždrijelo
jezik
dišni otvor
Disanje
Zrak ulazi kroz dišne putove u grkljan, zatim u dušnik koji se grana u dvije dušnice. One dovode zrak u pluća koja imaju veću površinu od žabljih, a i bolje su prokrvljena.

Izlučivanje
Na leđnoj strani tijela se nalazi pravi bubreg koji ima mjehur,i parni mokraćovod koji se ulijeva u nečisnicu

Probava
Hrana (kukci, pauci, gujavice, puževi) ulazi kroz usta u probavilo. U ustima se nalaze zubi koje mogu mijenjati cijelog života. Tu je mnogo žlijezda te tanak, dugačak rašljasti jezik pomoću kojeg osjećaju miris. U probavi također pomažu probavne žlijezde,jetra s žučnim mjehurom i gušterača.

Krvotok i temperatura tijela guštera
Srce gmazova je trodijelno. Građeno je od 2 pretklijetke i 1 klijetke koja je djelomično pregrađena. U klijetki se zbog toga djelomično miješaju arterijska i venska krv.

Temperatura je promijenjiva. U njene stanice dolazi mala količina kisika. Tome je uzrok relativno mala površina pluća, mali broj crvenih krvnih stanica te malo srce obzirom na veličinu tijela i njegovi spori otkucaji.

Razmnožavanje guštera
Sezona parenja određena je temperaturom i periodom izmjene svijetla (dana i noći), te ako je omogućena pravilna klima i prehrana do parenja dolazi u proljeće. Ženke zahtijevaju pojačanu prehranu, posebno rastu zahtjevi za kalcijem i fosforom, pa se standardna doza vitamina i minerala udvostručuje.

Postoje dvije osnovne grupe dnevnih gekona: oni s mekanom ljuskom jaja i oni s tvrdom ljuskom jaja.

Oni s mekanom ljuskom jaja svoja jaja polažu na biljku (ne preporuča se da se diraju) dok se kod onih s tvrdom ljuskom preporuča da se odnesu u inkubator. Većina jaja inkubira se na temperaturi od 28°C s malim varijacijama u temperaturi. Sama inkubacija traje od 38-90 dana ovisno o vrsti.

U Hrvatskoj živi jedna podvrsta zlatnog čaglja, koji je rasprostranjen u južnim primorskim predjelima, osobito na poluot...
04/11/2019

U Hrvatskoj živi jedna podvrsta zlatnog čaglja, koji je rasprostranjen u južnim primorskim predjelima, osobito na poluotoku Pelješcu, gdje ga se često može vidjeti u ranim jutarnjim satima kako se neometano šeta vinogradima. Ratna zbivanja i učestale eksplozije tijekom Domovinskog rata vjerojatno su nagnale Čagljeve na prijelaz preko rijeka Save i Kupe, te ih se stoga danas sve više susreće i nizinskim predjelima a osobito u Slavoniji.[nedostaje izvor] Ove divlje zvijeri nerijetko rade velike štete poljodjelcima, poglavito u zimskom razdoblju kada dolaze do samih naselja u potrazi za hranom. Ljudi ih često mijenjaju s lisicom, premda joj ne sliče u tolikoj mjeri jer su osjetno veći i sivije su boje slične vuku.

25/07/2019

Crvena lisica je u srednjoj Europi jedini predstavnik ove grupe životinja i stoga najčešće poznata samo kao "lisica". Ona je u Europi najrašireniji divlji predstavnik porodice pasa. Najveći je pripadnik roda Vulpes i najviše geografski raširen pripadnik reda Carnivoria.Wikipedia

Znanstveni naziv: Vulpes vulpes

Životni vijek 2-5 godina.

Zlatna ribica je slatkovodna riba iz porodice šarana (Cyprinidae) i jedna od prvih domestificiranih riba, koje su još i ...
14/05/2019

Zlatna ribica je slatkovodna riba iz porodice šarana (Cyprinidae) i jedna od prvih domestificiranih riba, koje su još i danas popularne među akvaristima. Glavni predstavnik roda Carassius i ujedno najraširenija vrsta, Carassius auratus, masovno se gaji u ribnjacima i u privredno-prehrambene svrhe.

Zlatni karasi su prvobitno naseljavali vode Koreje, Kine i Japana, odakle su se brzo raširile po cijelom svijetu. U Evropu su unesene još sredinom 18. vijeka, a uspješno razmnožavanje u akvarijumima počinje krajem 19. vijeka. Vrstu je prvi put opisao švedski naučnik, Carl von Linné, 1758. godine.

Zlatne ribe su u akvaristici popularne kao početničke ribe. Za njih se vežu jedne od najvećih zabluda kada su u pitanju kućni ljubimci, te zbog toga i pate. Najčešće se drže u staklenim ili plastičnim kuglama, bez odgovarajućeg pročišćivača vode ili vazdušne pumpe, iako su šarani ribe kojima je to najviše potrebno, imajući na umu njihov brz metabolizam i potrebu za velikim količinama kisika u vodi. Kao posljedica ovog držanja, zlatne ribe u zatvoreništvu prežive od šest do osam godina, što je malo u usporedbi sa ribama kojima se omoguće normalni životni uslovi, a koje tada mogu živjeti i do pedeset godina.

Sadržaj
1 Anatomija običnog karasa
2 U divljini
3 U akvarijumu
4 Mitovi vezani za zlatne ribe
5 U vrtnim jezercima
6 Razmnožavanje
7 Varijeteti
8 Reference
Anatomija običnog karasa
Leđa karasa su bjeličasto-sive boje sa zlatnim odsjajem. Bokovi su srebrnasti, ponekad sa zelenim ili crvenkasto-žutim prelivima. Peraja su crvenkasto siva. Svim varijetetima je zajedničko visoko, sa strana lagano spoljšteno tijelo, pokriveno krupnim i čvrsto usađenim krljuštima. Leđna peraja je veoma duge osnove (između četrnaest i dvadeset žbica), a podrepna kratka (pet do osam žbica). Prva žbica i jednog i drugog peraja je snažna i nazubljena. Usta su terminalna i obrubljena kratkim brkovima (koji mogu biti i potpuno odsutni). Ždrijelni zubi su visoki, spljošteni i jednoredni.

U divljini
Karasi su prvobitno naseljavali vode Istočne Azije. Nastanjuju tihe i tople nizijske vode, najčešće stajaće. Mogu se pronaći u biljem obraslim barama, jezercima, kanalima, u kojima traži muljevito i glinovito dno. Zlatni karas živi na dnu, na dubinama i do dvadeset metara, gdje se hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U divljini su mu na meniju manje ribe, ikra, punoglavci i žabe, ali nerijetko će iskočiti iz vode loveći insekte. Tokom ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane i prelazi u hibernaciju.

Temperatura vode u njihovom staništu varira od 4 do 40 °C. Divlji karasi će visoke temperature preživjeti, ali im nisu omiljene zbog osiromašenja vode kisikom. Akvarijumske ribe neće podnositi temperature više od 30 °C; maksimum koji mogu podnijeti je 25 °C.

Zahvaljujući svom, ponekad zapanjujućem rastu, ubrzo su dospijele u evropske i američke vode kao neželjeni kućni ljubimci. Tu su se uspješno razmnožavale i ukrštale sa domaćim vrstama, te ubrzo postale sastavni dio tamošnje faune.

U akvarijumu

Kometa
Držanje zlatnih riba u posudama može se pratiti još do vremena carske Kine, kada su carevi i carice uživali u pozlaćenim posudama ispunjenim vodom, a u kojima su boravili mutirani, zlatni šarani. Dvorjani su shvatili da ribe tu ne mogu dugo poživjeti, pa su tu provodile samo kratko vrijeme, tokom dvorskih festivala i ceremeonija. Zlatni karasi su u Japan uvezeni tek krajem 15. vijeka, a u Evropu, preko Portugala, 1854. godine. Odmah su postali popularni među evropskom elitom.

U akvarijumu kao hranu prihvataju kuhani grašak i svo kuhano, zeljasto povrće, te kupovnu hranu u granulama. Zbog anatomije usta teže im je gutati lisnatu hranu. Bez obzira na herbivorne navike, zlatni karasi će napasti i progutati sve ribe manje od sebe. Ironično je što su jedine akvarijumske ribe koje bi, bar prema temperaturi vode, mogle biti njihovi sustanari, ujedno i ribe koje najčešće jedu u akvarijumima: guppy i paleatusi. Posebno treba obratiti pažnju na ove druge, koji na leđnom peraju imaju oštru koščicu izraslu upravo u svrhe odbrane od predatora, a koja će proždrljivoj zlatnoj ribi zapeti u ustima. U tom slučaju zlatna riba obično umire u mukama, nakon čega koridoras jednostavno ispliva iz njenih usta. Zlatne ribice će moliti hranu svaki put kada se njihov vlasnik približi akvarijumu, ali se njihove molbe smiju uslišiti samo jednom na dan.

Karasi spadaju u hladnovodne akvarijumske ribice, koje će bez problema podnijeti temperaturu i ispod 20 °C. Zlatne ribe ipak ne toleriraju nagle promjene temperature, koje ih lahko mogu i ubiti. Ovo se posebno odnosi na male, negrijane akvarijume u kojima temperatura naglo pada noću. Iz tog razloga ona ne bi trebala padati ispod 10 °C, niti prelaziti 25 °C. Grijač nije neophodan, ali nije ni beskoristan upravo radi kontroliranja promjene temperature.

Svi šarani imaju brz metabolizam i traže velike količine kisika u svom prebivalištu. Iz tog razloga je zlatnim ribama u akvarijumima potrebno omogućiti dobru filtraciju i aeraciju vode. U svom prirodnom okruženju navikli su na gusto obraslo dno, ali je to često nemoguće postići u akvarijumima u kojima oni žive, zbog njihove tendencije da jedu i čupaju zasađeno bilje. Plastične biljke mogu preživjeti temperament zlatnih ribica, iako bi njihovi oštri vrhovi mogli ošteti osjetljivu sluzokožu ribe.

Mitovi vezani za zlatne ribe

Teleskop
Popularna slika zlatne ribice u kugli, koja naizgled ne zahtjeva ništa osim listića sušene, kupovne hrane, doprinijela je pogrešnom shvatanju potreba ove ribe. Zlatni karasi su ribe brzog metabolizma, te se u kugli često guše u amonijaku iz vlastitih fekalija. To se može spriječiti redovnim mijenjanjem vode, ali tim postupkom ribe redovito pate od šokova uslijed naglih promjena temperature i hemizma vode. Iz tog su razloga neke zemlje zabranile prodaju kugli. Među akvaristima je, međutim, ostalo mišljenje da su zlatne ribice početničke ribe, te da su vrlo kratkovječne. Istina je upravo suprotna; u akvarijumima opremljenim filterom i vazdušnom pumpom, zlatne ribe mogu živjeti i do pola vijeka.

Još jedan mit vezan za zlatne ribe je onaj o pamćenju, koje navodno traje samo tri sekunde. Dokazano je, međutim, da zlatne ribe pamte bolje od većine drugih riba, pa se tako sjećaju određenih oblika, boja i zvukova tri mjeseca. Karasi pamte i razlikuju ljude koji ih hrane od ostalih ljudi, a vremenom nauče prepoznati i glas te osobe. [1] Zlatne ribe će se osloboditi straha od osoba koje ih hrane i pokloniti im veliko povjerenje, pa će često prihvatiti hranu direktno iz vlasnikove ruke.

Nema sumnje da zlatne ribe žive u složenim društvenim zajednicama, jatima, kako u prirodi, tako i u akvarijumu. Ribe koje su dugo živjele zajedno često će plivati i hraniti se zajedno, dok će nove ribe biti dočekivane sa nepovjerenjem i agresijom, koji nestaju nakon nekoliko dana.

U vrtnim jezercima

Oranda
Zlatne ribice su domestificirane na kineskim carskim dvorovima, kada je bilo popularno držati šarane u vrtnim jezercima i ribnjacima. Od običnog sivog šarana, uslijed genetske mutacije, nastao je šaran zlatnih krljušti. Ova varijacija je ubrzo postala popularna kod carske porodice, te su ljudi počeli izdvajati zlatne primjerke i ukrštati ih kako bi se boja očuvala. Sredinom 12. vijeka kineska carica je naredila da se iskopa jezerece koje će nastaniti crveni i žuti karasi, ali je istovremeno zabranila ljudima van carske porodice da drže zlatne karase, koji su tada predstavljali simbol carske porodice.

Karasi su danas vrlo popularne ukrasne ribe za vrtna jezerca. Podnose razne vremenske prilike, a vremenom će se naviknuti i na visoke ljetne temperature (jezerece bi ipak trebalo biti u sjeni). Bez problema prežive nekoliko sedmica pod ledom, dok god na dnu ima nezaleđene vode bogate kisikom. Kako bi ribe imale nezaleđenu vode pogodnu za hibernaciju, jezerce bi trebalo biti duboko barem osamdeset centimetara.

Pored obaveznih filtrirajućih pumpi, jezerca sa zlatnim ribama zahtjevaju i domaće vodeno bilje, koje igra ulogu u sistemu filtracije vode i ishrane ribe. Zlatne ribe će se lahko i brzo razmnožavati u jezercima, pa je potrebno dodati ribe koje će jesti dio ikre i tako njihovu populaciju držati na kontroli.

Razmnožavanje

Mrijest zlatnih riba u jezercu
Spolni dimorfizam kod zlatnih riba nije pretjerano izražen. Mužjaci imaju sitne i skoro neprimjetne pjegice na škrgama, dok je odlika ženki veći i širi trbuh. Pri pravilnoj i raznovrsnoj ishrani, zlatne ribe se mrijeste po nekoliko p**a godišnje. Mrijeste se u grupama, najbolje dva do tri mužjaka na jednu ženku, kako bi sva ikra bila oplođena. Ženka će juriti i izbacivati ikru, koja se lijepi za vodeno bilje na dnu, a mužjaci prelaze preko nje izbacujući mliječ i oplođujući je. Mrijest traje otprilike tri do četiri sata. Odrasla, debela ženka u jednom mrijestu daje od 2000 do 3000 komada žutobjeličaste, ljepljive ikre. Roditelji su izraziti kanibali i proždirat će svoju ikru i mlađ. Jaja se izlegu za dva do tri dana, te se pojavljuju sićušne ličinke. Prva dva dana hrane se sadržajem svoje žumanjčane kesice, a trećeg dana počinju se hraniti rotatorijama. Već četvrtog dana mogu se hraniti Copepodima ("prašinom"), a kasnije i vodenim buhama. Mlađ počinje ličiti na odrasle ribe nakon sedam dana, ali će proći cijela godina prije nego dobiju zlatnu boju odrasle ribe.

Varijeteti
Akvariste je oduvijek oduševljavala vanredna mogućnost ukrštanja riba roda Carassius. Ukrštanjem zlatnog karasa (Carassius auratus) i običnog, srebrenastog karasa (Carassius carassius), dobijeni su slijedeći varijeteti:

Teleskop ima kratko, sabijeno tijelo velastih peraja. Karakteristične su ogromne oči, od ozlijeda zaštićene tankom prevlakom. Boja ribe varira od zlatnožute do crne.
Nebesko oko je varijetet sličan teleskopu, ogromnih očiju okrenutih prema gore. Repno peraje je trostarno i liči na lepezu.
Zlatna riba sa velovima je varijetet kratkog, zdepastog tijela i male glave. Leđno peraje je široko i uspravno, dok su ostala prozirna i dugačka, uslijed čega vise sa ribe. Boja tijela ovoga vrijeteta varira od zlatnožute do crveno-rubinske.
Kometa je varijetet čije se tijelo odlikuje zlatnožutim krljuštima i vrlo dugih, široko rasječenih rapenih peraja.
Lavlja glava je atraktivan varijetet kratke glave, oivičene debelim kožnim naborima koji podsjećaju na grivu lava.
Šubunkin je sličan kometi, od koje se razlikuje prozračnim krljuštima različitih boja.
Varijeti pušteni u prirodu neće dugo živjeti, upravo zbog dugih peraja koji ih čine lijepima, ali ih spriječavaju u brzom plivanju. Ipak, većina preživi dovoljno dugo da se mrijesti sa domaćim, divljim šaranima. Tako se nerijetko mogu uloviti potomci zlatnih ribica koji posjeduju neka njihova odličja, a koji su, kao i čistokrvne zlatne ribice, i dalje jestivi. U zadnje vrijeme dobijeno je mnogo novih varijeteta, koji se međusobno razlikuju u obliku peraja i boji krljušti. Neki varijeteti ne podnose dobro hladnu vodu kao obični karasi, u njoj gube boju ili ugibaju. Zanimljivo je da će ribe koje žive u potpunom mraku također izgubiti boju i postati bijele.

Reference
LLoyd J. i Mitchinson J. ; 2006, The Book of General Ignorance
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Zlatna ribica
Kategorije: RibeAkvaristika

Meco_od_KEF1aMeco od Kef u dobi od 7 mjeseci.Sarplaninac je pasmina psa čuvara srednje ili veće veličine (LGD) koji može...
06/02/2019

Meco_od_KEF1a
Meco od Kef u dobi od 7 mjeseci.

Sarplaninac je pasmina psa čuvara srednje ili veće veličine (LGD) koji može izgledati veći nego što je zapravo zbog teške kosti i dugog dlaka. Iako je nešto manji u težini od mnogih drugih tipova LGD-a, Sarplaninac je dobro mišićav i poznat po izvanrednoj snazi. To u kombinaciji s ozloglašenom teritorijalnom agresijom prema drugim nepoznatim očnjacima čini ga vrlo opasnim i opasnim protivnikom u svakoj borbi. Njegov ugled zaštitnika u domovini istočne Europe je legendaran. Odrasli Sar je poznat po svojoj sposobnosti da može preuzeti i ubiti vukove, pa čak i obraniti od potpuno izraslih smeđih medvjeda. Oni prave vrhunske zaštitnike stoke i njihova inteligentna priroda, uz adekvatnu obuku i socijalizaciju, omogućuje im da čuvaju dionice neovisno o vlasniku. Ima vrlo snažan instinkt zaštite koji je jednako jednak, iako čuva stoku kao i čuvanje obitelji i imovine. To je svestrana pasmina koja se godinama koristila u mnoge svrhe i nadmašit će svaki zadatak koji je pravilno podučavan. To je također drevna pasmina za koju se vjeruje da je bila prisutna na Balkanskom poluotoku nekoliko tisuća godina.

Treba napomenuti da Sarplaninac nije za svakoga jer su ti psi stvarno uzgojeni za rad. Pojedinci ove pasmine rijetko se dobro prilagođavaju životu u gradu, a kad se ostave zatvoreni u kući ili malom dvorištu mogu postati dosadni i teško ih je upravljati. Štenci i maloljetnici skloni su kopanju, a socijalizacija s nepoznatim ljudima je apsolutno neophodna kako bi se osiguralo da odraste u dobro uravnotežene životinje. Ipak, s obzirom na ispravno okruženje i odgoj, ovaj pas je često vrlo nježan i pun ljubavi s djecom, stokom i ljudskim majstorima i može postati moćan zaštitnik svih onih koje smatra dijelom svoje obitelji.

283678_3997564453451_531715023_n
Siegreich Dick: Vlasnik Zoltan Joo.- Šarplaninac jedan od većih psa

IZGLED
Sarplaninac ima vrlo debelu, dvoslojnu, otpornu na vremenske uvjete, što ih čini posebno dobro prilagođenim u umjerenim i hladnijim podnebljima. Krzno može biti srednje do dulje dužine i gotovo svaka boja je dopuštena tako dugo dok je čvrsta na cijelom tijelu i samo blijedi od jedne do druge boje. Sirova vučja željeza sve je češća boja i naziva se tako zbog svoje upečatljive sličnosti s kaputom vuka. Nažalost, popularnost sivog vučjeg željeza u izložbenom ringu čini se da je isključivanje mnogih drugih tradicionalnijih boja koje se ne čine toliko popularnima u ovom trenutku. Ostale boje koje još uvijek postoje u nekim od starosjedilačkih Sar populacija uključuju: Tan karabash, zlatno-žuti karabash, crnu masku, tamno smeđu, sivu, biserno i bjelokosno bijelu, i gotovo sve crne pse. Rijetka tigrasta, Tigar mutacija može se naći iu nekim starijim čistim sojevima. Bijele oznake na prsima ili prstima obično su dopuštene, ali ih se ne smije poticati u uzgoju, a nepravilno velike bjeline su strogo zabranjene.

Kad hodate ili trčite, rep se prenosi preko leđa slično kao kod špica, ali se obično nosi iza stražnjih nogu kada stoji u mirovanju. Mužjaci često imaju gusto podmazan, gotovo grizen vrat koji je vrlo teško za grabežljivce da ga uhvate i ugriste. Njihov je greben umjereno razvijen, leđa su mu jaka i ravna, gornja linija je blago nagnuta, a imaju dubok prsni koš koji se proteže do laktova. Njihova lubanja je blago kupolasta i široka između ušiju. Njuška je debela i duboka u bazi, blago se sužava prema nosu. Nejasne uši visjele su sa strane glave, a njihove su oči obično kestenjasto smeđe boje.

VISINA I MASA
Visina se često kreće od 22 do 28 cm na ramenu, a težina je obično između 70-130 lbs. (32-59 kg). Mnogo veći psi mogu i postoje, ali s većom veličinom, zdravstveni problemi mogu postati očitiji. Pitanje genetske čistoće psa također postaje upitno kada se približe 150 + lbs. (68 kg) jer se čini da su ove robusne veličine više u skladu s izlaskom iz Newfoundlanda ili Kavkaske Ovčarke.

IMG_0671
Ludo od Kef (lijevo) i Elsina planina (desno).

Seksualni dimorfizam između mužjaka i ženki unutar pasmine može biti vrlo izražen. Kod nekih je linija vrlo suptilna, dok su u drugih muškarci teži u kostima, a njihova tjelesna masa može biti 15-20% veća od ženske. Također mogu proizvesti mnogo veću glavu s debljom, širokom njuškom. Iako je ta razlika u fizičkom izgledu relativno česta kod mnogih velikih pasmina pasa i vjerojatno je povezana s razinom testosterona psa tijekom razvoja, čini se da je u Sarsu malo ekstremnija i da je moguće da prirodna selekcija također ima ulogu u to. U starosjedilačkim izvorima istočne Europe i Bliskog istoka, mužjaci su često bili uzgajani kako bi bili najteži, najžešći borci tijekom stoljeća. Nažalost, "testiranje" kao što je ovaj još uvijek se događa i danas, ali je vjerojatno bilo mnogo češće u prošlosti kada je jedina svrha ovih pasa bila čuvati stoku i sposobnost obrane od napada vukom bila bi presudna. Samo dajući najjačim mužjacima pristup ženkama za uzgoj, ipak ne bi trebalo dugo da fizičke razlike između spolova postanu izraženije, a robustna veličina i snaga nekih današnjih muških Sarplaninaca može biti proizvod toga.

Shadow-Sandy Kahrim
Sjena: U vlasništvu Sandy Kahrim.

DUGOVJEČNOST
Životni vijek Saplaninac obično se kreće od 11 do 13 godina, ali to ovisi o mnogim čimbenicima, najistaknutijeg jednog bića psa težine. Kao i mnoge velike pse pasmine, čuvanje vašeg psa na zdravoj razini težine i redovito vježbanje je kritična u prevenciji artritisa, srčanih problema i drugih povezanih zdravstvenih problema. Savjetovanje s veterinarom trebalo bi vam omogućiti da izračunate ciljnu težinu kako biste pokušali zadržati psa tako što ćete uzeti u obzir njegovu visinu. Čini se da Sarplaninci, i većina pasmina čuvara stoke, imaju mnogo učinkovitiji metabolizam od mnogih modernijih pasmina. Stoga nije neuobičajeno da odrasli Sar samo pojede istu količinu hrane u danu, kao što je to slučaj s graničnim koli, što može biti samo trećina njegove veličine.

Preporučujemo NE hraniti adolescente Sars bilo kakvom vrstom standardne hrane za štene, jer sadržaj teških proteina može pridonijeti abnormalnoj stopi rasta kod pasa koji se još uvijek razvijaju. To ima potencijal da dovede do dugoročnih problema u zglobovima, tako da u pravilu hranimo samo veliku pasminu hranu ili čak samo suhu pseću hranu za sve uzraste nakon odbića. Mnogi uzgajivači LGD-a koji imaju sredstva izvijestili su o velikom uspjehu hranjenjem sirovih mesa svim svojim psima. Čini se da njihovi probavni sustavi mogu učinkovitije obraditi sve meso, a vi niste prepušteni neprirodnom predoziranju hranjivim tvarima.

984155_673073682718671_2050951569_n
Astra: U vlasništvu Duška Kuzmanovića.

ZAHTJEVI ZA ENERGETSKU RAZINU / ZAJEDNICU
Zahtjevi za vježbanjem Sarplaninca su prilično minimalni. Tijekom evolucije ovog psa koristili su se uglavnom kao čuvari stoke. Hiperaktivni pas, poput njemačkog ovčara ili australskog goveđeg psa, može nadmašiti uzgoj, ali bi bio loš kao štitnici stoke. Njihova uzbuđena priroda visokog intenziteta zasigurno je više usmjerena na plašenje i jurnjavu ovaca i goveda, a to bi samo dodavalo kaos i zbunjenost psećeg zadatka ako se ostavi kao stražar stada. Pas koji je mirniji u svom ponašanju, iako će manje vjerojatno da će plašiti krdo i imati dugoročno povjerenje i povezanost, možda će čak biti prihvaćen kao neka vrsta člana od strane dionica. Zbog toga su Sarplaninci, čak iu mladunčadi, općenito vrlo blagi u svojoj energetskoj razini i normalno prilično spokojni i opušteni psi. Međutim, to je Vrlo je važno zapamtiti da su ovi psi također uzgajani da prate i ostanu u blizini jata dok se kreću oko ispaše tijekom cijelog dana i mogu pokriti nekoliko milja u tom vremenskom okviru. Dakle, iako se Sarplaninac može sigurno smatrati prilično opuštenom pasminom psa kada je u pitanju ukupna energetska razina, redoviti pristup barem srednjem do većem velikom dvorištu zajedno s redovitim šetnjama vrlo je bitan za zadovoljstvo i dugoročnu dobrobit. životinja. Također je važno napomenuti da su ti psi stvarno uzgajani za rad i straže, a Sarplaninac koji se dosađuje može lako postati vrlo destruktivan Sarplaninac. Dakle, iako se Sarplaninac može sigurno smatrati prilično opuštenom pasminom psa kada je u pitanju ukupna energetska razina, redoviti pristup barem srednjem do većem velikom dvorištu zajedno s redovitim šetnjama vrlo je bitan za zadovoljstvo i dugoročnu dobrobit. životinja. Također je važno napomenuti da su ti psi stvarno uzgajani za rad i straže, a Sarplaninac koji se dosađuje može lako postati vrlo destruktivan Sarplaninac. Dakle, iako se Sarplaninac može sigurno smatrati prilično opuštenom pasminom psa kada je u pitanju ukupna energetska razina, redoviti pristup barem srednjem do većem velikom dvorištu zajedno s redovitim šetnjama vrlo je bitan za zadovoljstvo i dugoročnu dobrobit. životinja. Također je važno napomenuti da su ti psi stvarno uzgajani za rad i straže, a Sarplaninac koji se dosađuje može lako postati vrlo destruktivan Sarplaninac.

IMG_0597
Ari-Div: U vlasništvu Duška Kuzmanovića.

TEMPERAMENT
Sarplaninci oba spola imaju vrlo izraženu tendenciju da postanu agresivni psi kada sazriju. Oni su općenito vrlo opušteni i spokojni iako s psima koji su bili oko od štenaca. Rana socijalizacija oko nepoznatih pasa je neophodna kako bi se smanjila njihova prirodna teritorijalna priroda, osobito ako se pas čuva kao više kućnog ljubimca umjesto radne životinje. Isto tako, oni bi također trebali biti naviknuti na različite ljude u ranoj dobi. Iako jedan od najodanijih pasa oko onih koje poznaje, Sarplaninac tradicionalno ne vjeruje strancima koji dolaze na njihov teritorij. Stavovi pojedinih pasa uvelike variraju i kreću se od onih pasa koji, čini se, vole sve i mogu samo budno paziti na pridošlice do onih koji su VISOKO zaštitili članove svoje obitelji od bilo kojeg stranca (i trebali bi ih gledati s velikim oprezom, netko im pristupi). To je najvjerojatnije posljedica njegove upotrebe kao čuvara stoke i ove su osobine svakako potaknute na različite stupnjeve za mnoge generacije. Sterilizacija / kastracija psa u dobi od 1-2 godine čini se da suzbija neke probleme agresije i postala je vrlo uobičajena praksa za radne pse. Također je vrlo preporučljivo držati te pse zatvorene u ograđenom dvorištu / pašnjaku u svako doba. Mi uzmemo korak dalje i uzgajamo sve naše pse u vožnji od 10x10 'kada nismo u blizini. Snaga Sarplaninca,

IMG_2225
Kushi je zapanjujući primjer tigrastog tigra, Tigar Sarplaninac: U vlasništvu Louise Liebenberg.

Vodimo računa o tome da naši psi ne potječu od uzgajivačnica koje bi mogle potaknuti uzgoj iz borbenih zaliha. Iako postoji šačica Sarplaninaca koji su poznati po tome što su prilično agresivni prema strancima, pasmina uglavnom ima nježnu i ljubaznu osobnost kada je kod kuće, pa čak i čini se da posjeduje istinsku ljubav i naklonost djece. Većina ove predvidljivosti u temperamentu je vjerojatno jako ovisna o načinu na koji se pas odgaja, iako te životinje doista izgledaju kao jedinstveni proizvod njihovog okoliša. Pas koji je voljen i dobro zbrinut svakako će biti lakši za rukovanje od onog koji je cijeli život bio zlostavljan.

Kosovo-Ally Chapman
Kosovo: U vlasništvu Allison Chapman.

Kao što je već rečeno, socijalizacija u psima i psima apsolutno je bitna za Sarplanince od rane dobi kako bi se osigurala predvidljivost njihovog temperamenta. U biti, mentalitet ove pasmine mogao bi se gotovo usporediti s mentalnim stanjem divljeg psa i to je tipično za mnoge pastoralne pasmine koje su uzgajane kako bi čuvale stoku danima, pa čak i tjednima, u vrijeme potpuno neovisno o vlasniku. Ako se dobro socijalizira od štenaca, oni se uglavnom dobro slažu s drugim psima i rijetko će se boriti neprovocirani. U idealnom slučaju, takvo bi se ponašanje trebalo podijeliti is novim ljudima s kojima se pas susreće. Iako imaju tendenciju da budu malo tvrdoglavi u treningu, oni su zapravo izuzetno inteligentni kao što je to uobičajeno kod mnogih LGD pasmina koje su razvijene da rade neovisno o prisutnosti njihovih vlasnika. Sarplaninci imaju izvrsnu uspomenu i rijetko zaboravljaju sve što ste ih naučili. Odrasli mogu biti prilično snažni i moćni te vjerojatno nisu preporučljivi za voditelja psa početnika. Međutim, sa čvrstim i poštenim postupanjem, oni mogu nadmašiti gotovo svaki zadatak koji im predstavite i mogu postati izvrsni kućni pratioci.

Arkan Pako-Vladimir Radović
Arkan Pako: U vlasništvu Vladimira Radovića.

POVIJEST I PODRIJETLO
Sarplaninac nesumnjivo potječe iz vrlo drevne loze, premda ima mnogo neslaganja u njegovom točnom porijeklu. Vjeruje se da pasmina datira još od 2-4,000 godina. Većina povjesničara pasmine vjeruje da je razvijena u planinskom lancu Sarplaninac na jugu Kosova iu sjevernoj Makedoniji gdje su dugi niz godina ti psi bili najčešći. Tijekom svog postojanja dobili su priznanje da su nacionalni pas bivše Jugoslavije i da je umjereno brojna populacija još uvijek prisutna u većem dijelu bivše jugoslavenske regije. Postoje mnoge različite teorije kako bi se objasnilo podrijetlo ove pasmine. Balkanski poluotok bio je pod kontrolom mnogih različitih imperija tijekom tisućljeća i bio je u središtu više drevnih valova ljudske migracije. Većina istočnoeuropskih uzgajivača vjeruje da su oduvijek bili pasmina balkanskih država i uzgajani su od ranijih, lokalnih molosoidnih sojeva od strane drevnih ilirskih plemena koja su nekada živjela na tom području, sve do osvajanja Rimskog carstva. Zapravo, sve do 1957. pasmina je ranije bila poznata kao “Ilirski pastirski pas”. Drugi fizički tragovi ukazuju na genetske veze mnogo dalje na istoku. Zbog njihove bliske sličnosti s tibetskim mastifom, neki vjeruju da je nekoliko osnivača možda dovedeno iz himalajske planinske regije u Aziji od strane nomadskih pastira koristeći Put svile. Ovaj drevni trgovački put vodio se od istočne Azije sve do istočne Europe počevši od dinastije Tang u Kini i trajao je sve do 12. stoljeća. Druge teorije ukazuju na molosoidne ovčare drevne Grčke, posebice unutar Epirskog kraljevstva, a neki povjesničari čak s prilično velikom sigurnošću vjeruju da je Sarplaninac zapravo bio slavni palačinski pas Aleksandra Velikog. Drugi stručnjaci još vjeruju da je na rodoslovlje barem donekle utjecao pasmina čuvara stoke invazijskih Turaka kasnije u 16. stoljeću za vrijeme Otomanskog carstva. To bi povezalo barem dio njihove loze s pasminama poput anatolskih pastira ili turskih kangala. Ovi genetski tragovi su posebno vidljivi kada se promatra boja i tekstura boje karabaške dlake unutar pasmine. Vjerojatnije je, međutim, da njihovo porijeklo vjerojatno potječe od kulminacije svih tih teorija do različitih razmjera koje su na kraju dovele do postojanja i pojave Sarplaninca kakvog ga danas poznajemo.

Sar je dugi niz godina bio korišten kao sposoban ratni pas Kraljevske jugoslavenske vojske tijekom godina nakon Drugog svjetskog rata. Poslije Drugog svjetskog rata predsjednik Jugoslavije, Jozep Broz Tito, želio je razviti boljeg psa usluge od onog što su prije koristili Nijemci i Sovjeti. Vjeruje se da su ti takozvani "vojni sarsi" izvedeni iz nekih od najčišćih primjerakaCalu to vrijeme u Makedoniji i Srbiji, iako se vjeruje da su neke njemačke ovčje i kavkaske krvi korištene za "poboljšanje" radnog pogona ovih pasa. Mnoge od tih napetosti održavane su nekoliko desetljeća sve do pada Jugoslavije, a zatim i balkanskih ratova koji su uslijedili ubrzo nakon toga. Iako su mnogi psi izgubljeni tijekom ozloglašenih NATO zračnih napada na Srbiju krajem devedesetih, vjeruje se da je mnogo vojnih krvnih lozi ustrajalo i uspjelo pronaći svoj put u moderni genetski fond Sarplaninaca. Mnoge agencije za provedbu zakona u Republici Makedoniji i dalje koriste Sarplanine kao učinkovite policijske pse, a srpska vojska i danas koristi ostatke vojnih linija.

Cezar2
Cezar: U vlasništvu Tomislava Simote .

Nekoliko različitih sorti i vrsta Sarplaninaca čine ovu pasminu u njenoj rodnoj zemlji. Tetovac, Goranac, Karabeg, Karaman i Turak samo su neki od njih. Križanja između tipova uglavnom su uobičajena i većina, ako ne i svi, vjerojatno doprinose populaciji koja se danas nalazi u SAD-u i zapadnoj Europi. Zanimljivo je i to da su srbijanske i makedonske ovčare sve do nedavno u genetski bazen možda povremeno dodavali krv euroazijskog sivog vuka. Uz izolaciju i hrapavost koju Balkanske planine mogu ponuditi u određenim područjima, ovaj prelazak vjerojatno je bio potreban za održavanje zdravog genetskog fonda unutar pasmine. Također je najvjerojatnije ojačala snagu i plijen koji su ti psi tako poznati.

GENETSKA INTERRELATEDNOST IZMEĐU MOLOSSOIDA
Kao što je već spomenuto, namjerno prelaženje s drugim pasminama moglo se dogoditi unutar nekih krvnih linija u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Sam Sarplaninac se zapravo smatra da je postao malo rijedak u Jugoslaviji u tom vremenskom okviru i da bi se prelazak sa sličnim Molossoidima mogao smatrati sredstvom za izbjegavanje genetskog uskog grla kao i način stvaranja više-namjenskog psa čuvara. Svojim fizičkim izgledom sličnim slovenskom kraškom pastiru i ruskoj kavkaskoj ovčari, prošli genetski outcrossing je uvijek bio sumnjiv, iako ne nužno dokazan na ovaj ili onaj način do nedavno. Kroz rad Ceha i Dovca (2014)genom Sarplaninca uspoređen je s genomom kraškog ovčara kao i tornjakom (još jedna balkanska LGD pasmina) te je također provjeren za bilo kakve genetske infuzije kavkaske ovčare i Newfoundlanda.

Kraški pastir dugo se smatra šutom pasmine Sarplaninac. Zapisi o tom psu na Kraškoj visoravni sežu u 17. stoljeće, ali su tijekom cijelog vremena ovi psi bili zajedno sastavljeni kao podvrsta Sar. Jugoslavenska kinološka federacija 1968. službeno je podijelila ove dvije pasmine, ali nije poznato koliko se genetske razmjene dogodilo sa Sarplanincem prije ili poslije ovog službenog priznanja. Kroz Cehovu i Dovcovu studiju genetske analize dokazano je da je, unatoč tome što je bliska fizička sličnost sa Sarplanincem, kraški pastir zapravo vlastita genetski različita pasmina i nedavna infuzija bilo koje Sarplaninac DNA izgleda da je zapravo bila vrlo minimalna.

Što se tiče Šarplaninca, dugo se sumnjalo da je došlo do prelijevanja s kavkaskim Ovčarkama u nekom trenutku u svojoj prošlosti. Istom genetičkom analizom također je dokazano da iako se čini da je Newfoundlandska DNA vrlo minimalna, Sarplaninac zapravo dijeli umjereno velik dio svoje DNK s kavkaskom Ovčarkom; to pokazuje da su se križevi doista dogodili u novijoj povijesti. Još uvijek je nepoznato da li je ovaj prijelaz između ove dvije pasmine učinjen tek nakon Drugog svjetskog rata u nužnom pokušaju oživljavanja tada opadajuće Sarplaninac populacije, ako je to prije svega učinila jugoslavenska vojska da izoštri temperament pasmine, ili ako ova kombinacija pasmine ima uvijek je bilo uobičajeno.

Simba 6 Nala 9 065
Black Swamp Nala: Vlasnik Chris Watson.

Unatoč dokazanim dokazima da je došlo do prelijevanja u prošlosti pasmine, pozitivne točke povezane s studijama analize genoma kao što su ove je da je Sarplaninac dokazao da ima najrazličitiji genski fond među tri zapadnobalkanska molosoida kao što ova drevna pasmina nikada nije prošla isto genetsko usko grlo koje su učinili Kraški pastir i Tornjak. Danas je Sarplaninac dobro uspostavljen u cijeloj Srbiji, Makedoniji, Bosni i Herzogovini, a etablirano stanovništvo u SAD-u i Kanadi (gdje su pronašli nišu kao stražari u stadu) izgleda uspješno. Širok raspon boja dlake, veličina,

Address

I. Gundlića
Valpovo
31550

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Papige i ribice-uzgoj posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share

Category